Prema IPCC-u, oceani će se masovno promijeniti u 21. stoljeću, potaknuti čimbenicima kao što su povišene temperature vode, jača stratifikacija u gornjim slojevima oceana, daljnje zakiseljavanje i stalni pad kisika. Morski toplinski valovi i ekstremni El Niño događaji pojavljivat će se češće.
Važan ponor CO2
Oceani igraju vitalnu ulogu u toplinskoj ravnoteži našeg planeta. Oceani su sposobni pohraniti veliki dio ugljičnog dioksida koji se godišnje emitira. U oceanima se CO2 otapa, distribuira i skladišti u morskim dubinama.
Prema podacima IPCC-a (Međuvladin panel o klimatskim promjenama), koji se – kao institucija Ujedinjenih naroda – često naziva "Svjetskim vijećem za klimu", tempo zagrijavanja oceana, a time i topline, više se nego udvostručio od 1993. godine.
Oceani mogu apsorbirati otprilike 50 puta više ugljika od atmosfere i 12 puta više od svih kopnenih biljaka i kopna zajedno. Vezujući ogromne količine ugljikovog dioksida iz atmosfere, oceani usporavaju antropogeno globalno zatopljenje i djeluju kao ublaživač. Oko 90 milijardi tona ugljika godišnje se izmjenjuje između elemenata zraka i vode.
Neki oceanski ekosustavi posebno su učinkoviti u apsorpciji i skladištenju CO2 u tlu. Ovaj takozvani "plavi ugljik", koji se nakuplja u obalnim i oceanskim ekosustavima, uključuje obalna staništa, kao što su mangrove, plimne slane močvare i livade morske trave. Prema IPCC-u, tijekom posljednjih 100 godina gotovo 50% svih obalnih močvara izgubljeno je zbog ljudskih intervencija, porasta razine mora, zagrijavanja i ekstremnih klimatskih događaja.
Zakiseljavanje
Međutim, sve veće nakupljanje CO2 u morskim vodama također ima negativne učinke, jer se morska voda zakiseljava, odnosno razina pH opada. Prosječna pH razina morske vode je 8,2 i stoga je blago alkalna. Tijekom proteklih 200 godina ta je vrijednost pala na 8,1. Budući da je pH logaritamska ljestvica, to je ekvivalentno padu od gotovo 30%. U budućnosti bi pH vrijednost oceana mogla pasti za još 0,3 do 0,4 jedinice do 2100. godine, uslijed čega bi se morske vode zakiselile za još 100% do 150%. Povećanje pH vrijednosti morske vode posebno je štetno za morske organizme, poput koralja, dagnji i rakova. Nadalje, sve veće zakiseljavanje znači da morska voda može apsorbirati sve manje antropogenih emisija CO2.
Apsorpcija topline
Globalni oceani izloženi su sve značajnijim stresovima zbog antropogenih promjena i sve su manje sposobni ublažiti klimatske promjene. Prema IPCC-u, oceani mogu apsorbirati oko 90% topline koju na Zemlji stvara sunčevo zračenje. Dakle, oceani ne samo da štite planet od viših koncentracija CO2 u zraku, već štite i Zemlju od viših temperatura.
Klimatske promjene narušavaju učinak svjetskih oceana kao stabilizatora klimatskih promjena
Oceani funkcioniraju kao hladnjak za cijeli planet, izjednačavaju temperaturne razlike u atmosferi i stabiliziraju klimu.
Prema IPCC-u, od 1970. oceani su apsorbirali više od 90% dodatne (antropogene) topline iz Zemljine atmosfere, postajući u tom procesu sve topliji.
U sjevernom Atlantiku temperatura površinske vode porasla je s približno 22,9 °C na više od 24 °C u razdoblju od 1982. do 2011. IPCC također navodi da je između 2006. i 2015. povezan porast prosječne globalne razine mora iznosio 3,6 mm godišnje.
U razdoblju od 1997. do 2006. i od 2007. do 2016. tempo otapanja leda na ledenim pokrovima Grenlanda i Antarktike ubrzao se za faktor tri, uslijed čega se ubrzao i porast razine mora. Međutim, porast razine mora nije ujednačen na globalnoj razini i razlikuje se od regije do regije.
Oceani su također ključni čimbenik u globalnoj ravnoteži kisika
Alge i mnogi morski mikroorganizmi proizvode oko 70% ukupnog atmosferskog kisika.
Zbog klimatskih promjena mijenja se izmjena plinova i hranjivih sastojaka. Porast temperature znači nižu topljivost kisika u morskoj vodi, a manje kisika apsorbiraju gornje razine površinskih voda. Djelomično zbog dotoka slatke vode u višim geografskim širinama, tople površinske vode pokazuju sve niže gustoće u usporedbi s dubljim dijelovima oceana, što dovodi do smanjene cirkulacije između pojedinih slojeva morske vode.
Prema IPCC-u, u razdoblju od 40 godina, od 1970. razina kisika u gornjih 1.000 m otvorenih oceana pala je za 1,9%. Dijelovi oceana koji su pogođeni nedostatkom kisika nazivaju se "zone minimalnog kisika". Morski organizmi kojima je potreban kisik više ne mogu živjeti u tim područjima. Te su se zone posljednjih godina značajno proširile.
Na površini se oceani integriraju s atmosferom i postoje snažne interakcije između ova dva "klimatska aktera". Te interakcije uključuju spregnute pojave s mehanizmima koji se sami pojačavaju. Jedan od poznatih fenomena u tom pogledu je El Niño, El Niño–južna oscilacija (ENSO).
Cirkulacija oceanske vode pomiče vode obogaćene toplinom i CO2 oko planeta s jedne strane i u velike oceanske dubine s druge strane.
Pomorska cirkulacija
Globalne morske struje igraju važnu ulogu u globalnoj ravnoteži topline i CO2. Cirkulacija oceanske vode pomiče vode obogaćene toplinom i CO2 oko planeta s jedne strane, a u velike oceanske dubine s druge strane.
Kao rezultat toga, CO2 otopljen u površinskim vodama prenosi se morskim strujama i procesima miješanja u dubine oceana, gdje se s vremenom može akumulirati. To se naziva "fizička ugljična pumpa".
S druge strane, CO2 se također skladišti razvojem morske biljne i životinjske biomase. Veliki broj ovih organizama živi u najvišim vodenim slojevima, a nakon umiranja prenose pohranjeni ugljik u dubine, u procesu poznatom kao "biološka pumpa ugljika".
Funkcionirajući poput masivnog transportera, velike morske struje odavno su odgovorne za ugodno tople i blage temperature na višim geografskim širinama. Ipak, potrebna su stoljeća da globalni transporter pomiješa svu vodu u oceanima. Posljedično, kratkoročna kretanja na površini oceana, kao što su povećana apsorpcija CO2 ili topline, imaju učinak na oceane u cjelini tek nakon dugog kašnjenja. Ipak, IPCC vjeruje da je atlantska meridionalna prevrtajuća cirkulacija, poznatija kao Golfska struja, posljednjih godina oslabila u usporedbi s predindustrijskim vremenima.
Zagrijavanje mora i povezano toplinsko širenje vode također uzrokuju kontinuirani porast razine mora. S porastom temperatura postoji rizik od masovnog otapanja globalnih ledenih obloga. To, zauzvrat, otvara mogućnost da bi povezani unos slatke vode u oceane mogao općenito promijeniti obrasce morske cirkulacije i tako utjecati na vremenske uvjete. Reakcija oceana na porast temperatura s jedne strane i povećanje emisije stakleničkih plinova s druge strane događa se vrlo sporo. Stoga, ako je morski ekosustav izbačen iz ravnoteže, moguće je da negativne posljedice mogu postati vidljive tek desetljećima kasnije.
Tijekom posljednjih dvanaest mjeseci svaki mjesec zabilježene su nove rekordne temperature oceana planeta. Prethodni obrazac temperature mora, koji je dosegla najvišu točku u ožujku, a zatim se značajno ohladila do lipnja, također se nije ostvario.
ESG procjena na temu oceana
E (Enviroment): Oceani su često podcijenjeni dio našeg okoliša. Zasad postoji malo kolektivne svijesti o interakcijama sa svim oblicima života na planetu u cjelini i ranjivosti morskih ekosustava. To se odražava u SDG #14 "Život pod vodom", koji često nije glavni fokus poduzeća i investitora. Što se tiče važnosti za okoliš, oceani imaju veliki značaj iz perspektive održivosti.
S (Social): ne treba podcjenjivati neizravne učinke stanja morskog ekosustava na ljude i društvo. To djelomično proizlazi iz povezanosti s klimatskim kretanjima, a dijelom iz uloge oceana kao izvora zdrave prehrane.
G (Governance): Preuzimanje odgovornosti za stanje oceana, zajedno s zaštitom oceana, tema je koju su posljednjih desetljeća prihvatile nevladine organizacije za zaštitu okoliša. Međutim, međunarodna zajednica tek je posljednjih godina počela intenzivnije rješavati ovo pitanje i formulirati mjere za zaštitu morskog okoliša.
 "Wolfgang Pinner, Raiffeisen Capital Management")
Author
Wolfgang Pinner, Head of Corporate Responsibility, Raiffeisen Kapitalanlage GmbH